Tijana (Hrvatska)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre, moje ime je Tijana. Rođena sam u Zagrebu. Željela bih s vama podijeliti svoje iskustvo obraćenja te susreta sa živim Bogom, našim Gospodinom Isusom Kristom.

Moja priča započinje s mojom majkom. Naime, ona je bila ta koja je prva otišla u Šurkovac kod fra Ive Pavića, i vratila se drugačija: radosna, vesela, nasmijana – istinski sretna. Nije mi bilo jasno što se točno dogodilo i kako to da osoba kojoj je tada u životu sve išlo nizbrdo može biti toliko radosna. Još me je više začudilo što s toliko radosti govori o Bogu, Isusu i „nekome tamo“ fra Ivi Paviću, pogotovo zato što nikad nismo prakticirale svoju vjeru. Nakon nekoga vremena mi je čak počela ići na živce. Jer vrijeme je prolazilo, a njezina radost ne. No paralelno je počela rasti i moja znatiželja. Zanimalo me što se to ondje zapravo dogodilo. I tako je došao dan kada sam odlučila otići s njom u Šurkovac. Sjećam se potpuno jasno toga jutra kada sam ušla u autobus i zapazila sva ta radosna lica koja su mi isti tren počela ići na živce. Odmah sam požalila što sam se uopće odlučila na hodočašće. Moja ljutnja je prerasla u bijes kada su počeli pjevati duhovne pjesme i slaviti Boga. Kulminiralo je s krunicom. Tada sam ozbiljno razmišljala da kažem vozaču neka zaustavi autobus nasred autoputa i pusti me van da se vratim pješke u Zagreb, jer ću u protivnom poludjeti i poubijati sve oko sebe. Bogu hvala stigla sam do Šurkovca, iako ni sama ne znam kako.

Kada smo napokon stigli, ljutito sam izašla iz autobusa i odmarširala ravno u crkvu, sjela u predzadnju klupu i čekala da to sve počne i završi kako bi se mogla vratiti doma i zaboraviti na taj grozan dan. Nije mi bilo drago što sam ondje. Prezirala sam crkvu i svećenstvo i zapravo osjećala gađenje prema svemu tome. I dok sam bila u toj ljutni, u jednom trenu otvaraju se vrata sakristije i za oltar dolazi fra Ivo Pavić. Ljudi su se ustali i počeli pjevati. Ljutnja i bijes u tom trenutku nestali su iz mene, kao da ih nikada nije bilo. Nakon molitve fra Ivo je počeo govoriti o Isusu. Sjećam se da sam ga slušala širom otvorenih očiju bez ijedne misli u glavi. Nikada nisam čula da je itko tako govorio o Isusu. I dok sam ga slušala, znala sam da je sve što govori, istina. Kroz glavu su mi prolazile spoznaje o Isusu, njegovoj presvetoj Majci i Bibliji. Isus je zaista pravi Bog i pravi čovjek, nije neki guru koji je imao ženu i djecu kako sam ja vjerovala. I njegova presveta Majka Marija, i ona je istinita, i Biblija... I ne samo to da je istinit, nego je i živ! Isus je živ!

Nakon prvoga dijela programa duhovne obnove otišla sam se ispovijedati, i to nakon 15 godina. Što se dalje događalo ne znam. Bila sam u nekom čudnom radosnom stanju koje se riječima ne da opisati. Po povratku u Zagreb pjevala sam s ljudima u autobusu te radosno molila krunicu.
Vrativši se natrag, probala sam se vratiti svome starome životu, no nije išlo. Alkohol nije imao isti okus, droga isti učinak, New age filozofija nije imala puninu, tehno partyje sam gledala potpuno drugim očima, i primjećivala sam da se nešto promijenilo, no nisam znala o čemu je točno riječ. Nakon četiri mjeseca opet sam otišla u Šurkovac. Bilo je to 13.10. 2013. Sjedila sam u crkvi i molila krunicu čekajući početak duhovne obnove. U jednom trenu, dok sam slušala ritmičko ponavljanje riječi, i kako se mnogi glasovi stapaju u jedan, osjetila sam toplinu oko srca, isprva laganu, a zatim sve jaču i jaču dok mi srce napokon nije gorjelo toliko da me je oblio znoj. Nisam znala što se događa, kakva je to vatra. I dok sam govorila mami da gorim, osjetila sam kako ta toplina izlazi iz srca i prolazi i kroz grlo. Od toga događaja i te vatre, više ništa nije isto. Sve se promijenilo. Postala sam nova osoba i dobila sam novi život.

Moj život prije Krista izgledao je ovako: od malih nogu, točnije od osnovne škole, primjećivala sam da sam drukčija od ostale djece. Dok su drugi mogli jasno i glasno izražavat svoje misli i emocije i bez srama se kretali u društvu,  ja to nisam mogla. Smatrala sam da sam glupa, ružna, dosadna, da ništa ne vrijedim, da ništa ne zaslužujem, da me nitko ne voli, niti da me itko želi slušati, te da je bolje da šutim i držim se po strani. Kada bi se našla u novom društvu, osobito ako je društvo većinom bilo muško, znala bih provesti cijelu noć šuteći i ne razgovarajući s drugima, boreći se sama sa sobom i dovodeći se do ludila. Nisam imala nimalo samopouzdanja niti samopoštovanja. Mislila sam i vjerovala da su svi drugi bolji od mene. Očajnički mi je trebala tuđa potvrda i pohvala. Tuđe mišljenje mi je bilo najvažnije. Čak sam smatrala da mi je i glas odvratan, osobito preko telefona, tako da je naručiti pizzu ili nešto drugo također bio problem. Bila sam u zatvoru iz kojeg nisam znala izaći. U potpunoj tami, jadu i bijedi. Život mi nije imao smisla i stalno sam se pitala čemu sve to. S vremenom sam to naučila skrivati i glumila sam da sam zapravo zamišljena osoba, cool i smirena, dok je istina bila potpuno drukčija. Cijelo moje biće je vrištalo i vapilo za pomoć. Vrlo brzo sam otkrila da alkohol pomaže u tim mojim  problemima te da konzumacijom postajem hrabrija i otvorenija, da mogu jasno izražavati svoje misli, razgovarati sa svima, kretati se i plesati bez srama. Nakon toga došla sam u doticaj sa elektronskom glazbom i preko nje su se otvorila vrata droge. Droga je imala još bolji učinak od alkohola tako da sam to objeručke prihvatila. Čak i ako bih se loše osjećala, kao što mi je primjerice bilo loše od marihuane, i dalje bih je konzumirala jer je i to stanje bilo bolje od onog u kojem sam bila kada nisam ništa konzumirala i kada sam bila suočena sama sa sobom.
No iako je to dvoje donekle rješavalo moj problem, tražila sam neko trajno rješenje. Nešto što će me ozdraviti, osloboditi i učiniti „normalnom“. I tako je krenulo moje lutanje. Prvo sam došla u doticaj sa okultizmom, zatim sa spiritizmom i ezoterijom. Kruna svega je bila New age filozofija koja me je gotovo uništila jer uza sve to što sam mislila o sebi, ta me je filozofija još uvjerila da sam ja kriva i odgovorna za sve što mi se događa. Jer mi smo bogovi i sve možemo samo ako tako mislimo. Drugim riječima, ne znam ni misliti kako bih trebala. Uza sve to, počela sam prakticirati i yogu, razne meditacije, mantre, bioenergiju, visak, pozitivne afirmacije, transurfing, astrologiju, numerologiju, gatanje…

Što god sam probala, sve mi je išlo i u svemu sam imala uspjeha, no ipak ništa nije riješilo moj problem i dalo odgovore na pitanja koja su me morila. Tražila sam, a da nisam ni znala što točno tražim, sve dok se nisam našla u Šurkovcu i susrela Isusa. Tada sam spoznala da je On bio taj kojeg sam cijelo vrijeme tražila. On je odgovor na sva moja pitanja. On je lijek za sve moje rane i boli. On je taj koji je uzeo sve moje probleme i oslobodio me tereta. Kroz susret s njime, dobila sam duhovno i duševno ozdravljenje, doživjela obraćenje i krštenje Duhom Svetim i vatrom. Nakon toga uslijedila su i fizička ozdravljenja. Gospodin me je ozdravio od stravičnih migrena s aurom, moja ravna stopala dobila su lukove, a moja kralježnica se izravnala. Više ne mislim kao što sam prije mislila o sebi. Napokon sam sigurna u sebe i život ima smisla. Nije me sram razgovarati sa ljudima, normalno se kretati u društvu i ponašati. U mom životu više nema alkohola, cigareta i droge, te svih onih lažnih filozofija. Od tog dana redovito molim, čitam Bibliju i životopise svetaca, idem na misu, hodočašća, duhovne vježbe, ispovijed. Upisala sam se na Sustavni studij duhovnosti kod dragih karmelićana u Remetama. Živim u čistoći koju sam nekada toliko ismijavala, slušam duhovnu glazbu, gledam duhovne filmove. Živim potpuno novim životom, slobodna od svih prisilnih misli koje su ispunjavale moj um. I ono najljepše što sam dobila od Gospodina je mir. Onaj duboki mir koji nikad nisam imala i koji osim Isusa nitko ne može dati. Čak i kada se površina uma uzburka, u dubini ostaje mir jer je ondje sada Isus.

Isuse moj, neka ti je sva čast i slava! ♥