Biljana Laštrić (Austrija)

Zovem se Biljana Laštrić. Imam 30 godina. Rođena sam u Bijeloj kod Brčkoga. Živim u Beču. Odgojena sam u katoličkoj obitelji. Moja mama je uvijek bila žena pobožna koja je išla rado i u crkvu i po svetištima. Ja sam do svoje 18. godine išla redovno u crkvu. Tada mi je otac umro i normalno, prije mise zadušnice, mi smo se svi ispovijedali. Tako je htio na ispovijed i moj brat koji je tada imao 21 godinu. Tadašnji svećenik nije ga htio ispovjediti, podigao ga je s ispovijedi, vratio ga nazad, jer je brat imao jednu žensku s kojom je bio. Pet mjeseci poslije toga brat je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bila sam bijesna i ljuta na sve svećenike i udaljila sam se potpuno od crkve i nisam više htjela ići na misu. Odlazila sam u početku u kapelicu pomoliti se Bogu i upaliti svijeću, ali s vremenom sam i to sve rjeđe i rjeđe išla. Padala sam u neku vrstu depresije i osjećala se usamljeno i nesretno iako uz brata imam još 5 sestara. Udaljila sam se bila skroz od crkve.

Koliko god da sam se trudila u poslovnom životu ili u vezi, ništa mi nije išlo. Nigdje se nisam mogla dugo zadržati. Prije godinu dana, otprilike, našla sam pred svojim vratima neke dlake, krv, drvca i još neke stvari. Uplašila sam se, skupila sam sve to i krenula da bacim to. Na putu su mi se ruke počele kočiti. Plakala sam i uvijala se. Užas! Prijateljica mi je predložila da odem kod vračara da bi on to otklonio. Otišla sam tamo i na moment je to prestalo, ali onda sam osjećala strah. Poslije sam mislila da me svaka osoba može ureći riječima. Kad je mama saznala za to, odvela me kod svećenika da se pomoli za me. Bilo mi je malo bolje i poslije toga sam se nastavila moliti Bogu. Dok sam molila, svaki put bih se trzala i tresla. Neke čudne stvari su mi se dešavale, ali moje molitve nisu bile uzaludne.

Slučajno sam se sprijateljila preko Facebook-a s jednim jako dragim momkom koji me uputio u Šurkovac na duhovnu obnovu kod fra Ive Pavića. Otišla sam tamo sa nekom vrstom straha. I dok se molila molitva oslobođenja, meni su suze išle na oči i užasno me prst bolio. Skidala sam nešto s toga prsta i tresla se iako na prstu nije bilo ništa. Poslije toga sam mislila da je sve gotovo, ali poslije svete mise bio je blagoslov. Odmah sam pala dolje. Zlo što je bilo u meni me tjeralo da kidam krunicu i sve što sam imala sveto kod sebe tako da su dva jača muškarca imala muku držati me da to ne kidam dok je fra Ivo molio nada mnom molitvu u Isusovo ime. Poslije toga sam osjetila da me Isus izliječio i oslobodio od tog zla. Ustala sam i osjetila veliko olakšanje i sreću, ispunjenje koje dugo prije toga nisam osjećala.

Poslije sam još jedanput bila u Šurkovcu sa sestrom koju sam ugrizla kad sam pala opet na blagoslovu. Nakon te duhovne obnove sam osjetila još veće olakšanje. Isus me oslobodio od još jednoga dijela zla koje se skupljalo u meni godinama.
Onda je bila duhovna obnova koju je opet držao fra Ivo Pavić u Austriji, kod Graza, i tu sam naravno bila, ali taj put kad sam pala u Duhu Svetom, malo sam se protrzala i onda sam ustala. Taj isti dan sam još jedanput pala u Duhu Svetom ali je to tada bio predivan osjećaj, miran, odmarajući, s potpunim osjećajem slobode. Predivno!

Hvala Isusu dragom, oslobodio me od svega tereta.
Od tada sam ispunjena i zadovoljna, a prije nekoliko dana sam dobila dar jezika moleći molitvu zaštite.

Božji blagoslov fra Ivi Paviću koji me u Isusovo ime izliječio i oslobodio. HVALA I SLAVA ISUSU!
Božji Blagoslov svima!